Autoimuni encefalitis je upala mozga koja nastaje kada imunološki sustav napada same moždane stanice, oštećujući njihovo funkcioniranje i uzrokujući simptome poput trnaca u tijelu, vizualnih promjena, napadaja ili uznemirenosti, koji mogu ili ne moraju ostaviti posljedice.
Ova je bolest rijetka i može zahvatiti ljude svih dobnih skupina. Postoje različite vrste autoimunog encefalitisa, jer ovise o vrsti antitijela koje napada stanice i području zahvaćenog mozga, a neki od glavnih primjera su anti-NMDA encefalitis, akutni diseminirani encefalitis ili limbični encefalitis, koji mogu nastati zbog novotvorine, nakon infekcija ili bez jasnog uzroka.
Iako autoimuna encefalopatija nema specifičan lijek, može se liječiti primjenom nekih lijekova, poput antikonvulziva, kortikosteroida ili imunosupresiva, koji ublažavaju simptome, smanjuju upalu i pomažu u obnavljanju svih funkcija funkcioniranja mozga.
Glavni simptomi
Budući da autoimuni encefalitis utječe na rad mozga, simptomi se razlikuju ovisno o zahvaćenom području. Međutim, najčešći znakovi uključuju:
- Slabost ili promjene osjetljivosti u raznim dijelovima tijela;
- Gubitak ravnoteže;
- Poteškoće u govoru;
- Nehotični pokreti;
- Promjene vida, poput zamagljenog vida;
- Poteškoće u razumijevanju i promjene pamćenja;
- Promjene u ukusu;
- Poteškoće sa spavanjem i česte uznemirenosti;
- Promjene u raspoloženju ili osobnosti.
Osim toga, kada je komunikacija između neurona ozbiljno pogođena, oni također mogu nastati kao halucinacije, zablude ili paranoične misli.
Stoga se neki slučajevi autoimunog encefalitisa mogu pogrešno dijagnosticirati, poput psihijatrijskog poremećaja tipa shizofrenije ili bipolarnog poremećaja. Kada se to dogodi, liječenje se ne obavlja pravilno, a simptomi se mogu pogoršati s vremenom ili ne pokazuju znakove značajnog poboljšanja.
Kako se postavlja dijagnoza
Za ispravnu dijagnozu ove bolesti važno je konzultirati se s neurologom, jer je uz procjenu simptoma važno provesti i druge dijagnostičke pretrage, poput analize likvora, MRI ili elektroencefalograma za otkrivanje lezija mozga koje ukazuju na postojanje autoimunog encefalitisa.
Također se mogu obaviti pretrage krvi kako bi se utvrdilo postoje li antitijela koja mogu uzrokovati ove vrste promjena. Neka od glavnih autoantitijela su, na primjer, anti-NMDAR, anti-VGKC ili anti-GlyR, specifična za svaku vrstu encefalitisa.
Osim toga, da bi istražio autoimuni encefalitis, liječnik također mora isključiti druge češće uzroke upale mozga, poput virusnih ili bakterijskih infekcija.
Kako se vrši liječenje
Liječenje autoimunog encefalitisa započinje jednom ili više sljedećih vrsta liječenja:
- Korištenje kortikosteroida , kao što su prednizon ili hidrokortizon, za smanjenje odgovora imunološkog sustava;
- Upotreba imunosupresiva , poput Rituksimaba ili Ciklofosfamida, za snažnije smanjenje djelovanja imunološkog sustava;
- Plazmafereza , za filtriranje krvi i uklanjanje viška antitijela koja uzrokuju bolest;
- Injekcije imunoglobulina , jer zamjenjuje vezanje štetnih antitijela na moždane stanice;
- Uklanjanje tumora koji mogu biti izvor antitijela koja uzrokuju encefalitis.
Lijekovi mogu biti potrebni i za smanjenje simptoma, na primjer antikonvulziva ili anksiolitika.
Uz to, važno je da se osoba pogođena autoimunim encefalitisom podvrgne rehabilitaciji, a možda će biti potrebna fizikalna terapija, radna terapija ili psihijatrijsko praćenje, kako bi se smanjili simptomi i smanjile moguće posljedice.
Što može uzrokovati encefalitis
Specifični uzrok ove vrste encefalitisa još nije poznat, a u mnogim se slučajevima pojavljuje kod zdravih ljudi. Također se vjeruje da autoantitijela mogu nastati nakon nekih vrsta infekcija, bakterijama ili virusima, što može dovesti do stvaranja neprikladnih antitijela.
Međutim, autoimuni encefalitis može se pojaviti i kao jedna od manifestacija udaljenog tumora, na primjer, raka pluća ili maternice, koji se naziva paraneoplastični sindrom. Stoga je u prisutnosti autoimunog encefalitisa potrebno istražiti prisutnost raka.