Poremećaj ponašanja je psihološki poremećaj koji se može dijagnosticirati u djetinjstvu u kojem dijete pokazuje sebične, nasilne i manipulativne stavove koji mogu izravno ometati njegov uspjeh u školi i odnos s obitelji i prijateljima.
Iako je dijagnoza češća u djetinjstvu ili tijekom adolescencije, poremećaj ponašanja također se može identificirati od 18. godine, postajući poznat kao antisocijalni poremećaj osobnosti, u kojem osoba djeluje ravnodušno i često krši prava drugih. narod. Naučite prepoznavati antisocijalni poremećaj osobnosti.
Kako prepoznati
Identifikaciju poremećaja ponašanja mora obaviti psiholog ili psihijatar na temelju promatranja različitih ponašanja koja dijete može prezentirati, a ona moraju trajati najmanje 6 mjeseci prije nego što se dijagnoza poremećaja ponašanja može zaključiti. Glavni simptomi indikativni za ovaj psihološki poremećaj su:
- Nedostatak empatije i brige za druge;
- Prkos i prkosno ponašanje;
- Česte manipulacije i laži;
- Često optuživanje drugih ljudi;
- Mala tolerancija na frustraciju, često pokazuje razdražljivost;
- Agresivnost;
- Prijeteće ponašanje, primjerice mogućnost započinjanja borbi;
- Česti bijeg iz kuće;
- Krađa i / ili krađa;
- Uništavanje imovine i vandalizam;
- Surovi stavovi prema životinjama ili ljudima.
Budući da ova ponašanja odstupaju od onoga što se očekuje za dijete, važno je da dijete bude odvedeno psihologu ili psihijatru čim iznese bilo kakvo sugestivno ponašanje. Dakle, moguće je procijeniti djetetovo ponašanje i postaviti diferencijalnu dijagnozu za druge psihološke poremećaje ili one koji se odnose na djetetov razvoj.
Kako treba biti liječenje
Liječenje bi se trebalo temeljiti na ponašanjima koja je dijete prezentiralo, njihovom intenzitetu i učestalosti, a trebalo bi se provoditi uglavnom kroz terapiju, u kojoj psiholog ili psihijatar procjenjuje ponašanja i pokušava prepoznati uzrok i razumjeti motivaciju. U nekim slučajevima, psihijatar može preporučiti upotrebu nekih lijekova, poput stabilizatora raspoloženja, antidepresiva i antipsihotika, koji omogućuju samokontrolu i poboljšanje poremećaja u ponašanju.
Kada se poremećaj u ponašanju smatra ozbiljnim, u kojem osoba predstavlja rizik za druge ljude, naznačeno je da se on / ona uputi u centar za liječenje kako bi se na njegovom ponašanju pravilno radilo, pa je stoga moguće poboljšati ovaj poremećaj.